18.

     Potom je 'Zlatno srce' sasvim normalno nastavilo svoj put s prilično ugodno izmenjenom unutrašnjošću. Bilo je nešto prostranije i obojeno delikatnim pastelnim prelivima zelenog i plavog. U središtu, u bokorima paprati i žutog cveća, stajalo je zavojito stepenište koje, zapravo, nije vodilo nikud, a pored njega, kameno postolje sunčanog sata skrivalo je glavni kompjuterski terminal. Ukusno aranžirano osvetljenje i ogledala stvarali su utisak da se nalaze u staklenoj bašti i gledaju na široki pojas izuzetno pažljivo odgajanog vrta. Oko rubova staklene bašte nalazili su se stočići s mermernim pločama i predivnim, filigranski iskovanim gvozdenim nogama. Kada biste pogledali uglačanu površinu mermera, u njoj bi se ukazali nejasni obrisi instrumenata, a kada biste ih dodirnuli, instrumenti bi vam se u istom trenutku materijalizovali pod prstima. Ako bi se u njih pogledalo pod odgovarajućim uglom, činilo se da ogledala odražavaju sve potrebne podatke sa instrumenata, iako nije bilo ni najmanje jasno odakle ih odražavaju. U stvari, sve je bilo neverovatno lepo.
     Zavaljen u pletenu stolicu za sunčanje, Zaphod Biblbroks reče: "Ma šta se to, kog đavola, desilo?"
     "Pa, rekao sam", kazao je Artur, koji je leškario pored malenog ribnjaka, "tamo je onaj prekidač Pogona Neverovatnoće..." Mahnuo je prema mestu gde se ovaj nekada nalazio. Tamo je sada stajalo cveće u saksiji.
     "Ali gde smo?" upita Ford koji je sedeo na zavojitom stepeništu s čašom ohlađenog pangalaktičkog grgolj blastera u ruci.
     "Tamo gde smo i bili, izgleda", reče Trilijan, kada se na svim ogledalima oko njih ukazala slika ogoljenog predela Magratee, koji je i dalje promicao pod njima.
     Zaphod skoči sa svoje stolice.
     "Pa šta se onda desilo s projektilima?" rekao je.
     Nova, zaprepašćujuća slika ukazala se u ogledalima.
     "Izgleda", reče sumnjičavo Ford, "da su se pretvorili u saksiju s petunijama i kita koji deluje vrlo iznenađeno..."
     "S činiocem neverovatnoće", umešao se Edi, koji se nije ni za dlaku promenio, "od jedan prema osam miliona sedamsto šezdeset hiljada sto dvadeset osam."
     Zaphod je zurio u Artura.
     "Jesi li ti ovo smislio, Zemljanine?" oštro je upitao.
     "Pa", reče Artur, "samo sam..."
     "Znaš, to si mnogo dobro smislio. Da uključiš na sekundu Pogon Neverovatnoće bez prethodnog aktiviranja zaštitnih ekrana. Hej, dečko, pa ti si nam upravo spasao živote, znaš?"
     "Oh", reče Artur, "ma, stvarno, nije to ništa..."
     "Zar?" reče Zaphod. "Dobro, onda zaboravi celu stvar. U redu, kompjuteru, spusti nas."
     "Ali..."
     "Rekoh, zaboravi."

     Još jedna stvar koja je zaboravljena bilo je pojavljivanje kita-ulješure nekoliko milja iznad površine planete, protivno svakoj verovatnoći.
     A pošto to nije prirodno stanište za kita, ovo jadno, bezazleno stvorenje imalo je vrlo malo vremena da se nađe u svom kitovskom identitetu pre nego što je moralo da se suoči s time da više nikada neće biti kit.
     Ovo je potpuni snimak njegovih misli od trenutka kada je njegov život počeo, sve do časa kada se završio.
     Ah...! Šta se dešava? - pomislio je on.
     Ovaj, izvinite, ko sam ja?
     Hej?
     Zašto sam ovde? Šta je svrha mog života?
     Šta sam mislio time: 'Ko sam ja'?
     Smiri se, uspostavi kontrolu... Oh! ovo je zanimljiv osećaj, šta je to? Kao nekakvo... komešanje, nekakav osećaj bockanja u mom... mom... pa, možda bi bilo najbolje da počnem da nalazim nazive za stvari ukoliko želim da makar malo napredujem u onome što ću, u nedostatku boljeg termina, nazvati svet... dakle, bockanja u mom stomaku.
     Dobro. Uuuh, postaje baš jako. A onda, hej, kakav je to zvuk, zviždanje i fijukanje oko onoga što ću, evo, odmah da nazovem glava? Možda bih ga mogao nazvati... vetar! Da li je to dobar naziv? Bilo kako bilo, pomoći će... Možda ću kasnije moći da smislim nešto bolje, kada otkrijem čemu služi. Mora da je nešto izuzetno bitno, jer izgleda da ga ovde ima đavolski mnogo. Hej! A šta je ovo? To je... nazovimo ga rep - da, rep! Hej! Pa ja baš dobro vitlam time, zar ne! Hop! Hop! Strašno prija! Ne izgleda naročito korisno, ali verovatno ću kasnije otkriti čemu služi. A sada - jesam li do sada izgradio neku koherentnu sliku poretka stvari?
     Nisam.
     Nije važno, ovo je baš uzbudljivo, otkrivam toliko toga, a toliko tek treba da dođe, vrti mi se u glavi od iščekivanja...
     Ili je to zbog vetra?
     Pa sad, stvarno ga ima mnogo, zar ne?
     A onda - auh! Hej! Kakva je to stvar što mi prilazi brzo? Veoma brzo. Veoma, veoma brzo. Tako je velika, ravna i okrugla, potrebno joj je veliko, zvučno ime kao... ma... mlja... emlja... Zemlja! Tako je! To je dobro ime - zemlja!
     Pitam se hoće li se poneti prijateljski prema meni?

     A ostalo je, posle iznenadnog, vlažnog treska, samo ćutanje...

     Neobično, ali jedina stvar koja je prošla kroz um petunija u saksiji tokom pada bila je: Oh ne, neće valjda opet? Mnogi ljudi spekulisali su da bismo o prirodi Vaseljene doznali mnogo više nego što sad znamo kada bismo samo dokučili zbog čega su petunije pomislile baš to.