5.

     Proštetnik Vogon Jelc nije predstavljao lep prizor, čak ni za druge Vogone. Njegov iskrivljeni nos visoko se uzdizao iznad niskog, svinjskog čela. Tamnozelena, gumasta koža bila je toliko debela da mu je dozvolila da se uključi u vogonski politički život, i to da se uključi s uspehom, i bila je toliko nepropusna na vodu da je mogao da preživi neograničeno dugo na dubini od hiljadu stopa bez ikakvih neželjenih posledica.
     To, razume se, ne znači da je ikada bio na kupanju. Bio je previše zauzet za takve stvari. Bio je takav kakav je, jer pre milijardu godina, kada su Vogoni prvi put ispuzali iz ustajalih prvobitnih okeana Vogsfere i dahćući i brekćući polegali po devičanskim obalama planete, kada su ih tog jutra obasjali prvi zraci blistavog, mladog Vogsunca, kao da su ih sile evolucije u istom trenutku napustile, s gađenjem okrenule glavu u stranu i otpisale kao ružnu i nesrećnu grešku. Posle toga više nisu evoluirali; uopšte nije trebalo da prežive.
     Činjenica da im je to ipak pošlo za rukom predstavlja neku vrstu priznanja tvrdoglavoj, idiotskoj nedotupavosti tih stvorenja. Evolucija? rekoše oni, kome to treba? I jednostavno nastaviše da žive bez onoga što je priroda odbila da im pruži, sve dok nije došlo vreme kada su naučili da ispravljaju veće anatomske nepravilnosti hirurškim putem.
     U međuvremenu, prirodne sile planete Vogsfere radile su prekovremeno da bi ispravile svoju pređašnju glupost. Stvorile su blistave rakovice s oklopima od dragulja, a Vogoni su ih jeli pošto bi zdrobili njihove oklope pomoću gvozdenih čekića; stvorile su visoka, ponosita stabla zadivljujuće vitkosti, a Vogoni su ih sekli da bi na njima pekli meso rakovica; stvorile su elegantna stvorenja nalik na gazele, svilaste dlake i vlažnih očiju, a Vogoni su ih lovili da bi sedeli na njima. Uopšte nisu mogli da ih koriste za jahanje, jer su im se vratovi lomili u istom trenutku, ali su Vogoni svejedno sedeli na njima.
     I tako je planeta Vogsfera bitisala nesrećne milenijume, sve dok Vogoni nisu iznenada otkrili načela međuzvezdanog putovanja. Tokom svega nekoliko kratkih voggodina svi Vogoni preselili su se u zvezdano jato Megabranitis, političko središte Galaksije, i tamo obrazovali neizmerno moćan oslonac galaktičke upravne službe. Pokušali su da uče, pokušali su da steknu uglađenost i pristojno ponašanje, ali savremeni Vogoni uglavnom se neznatno razlikuju od svojih primitivnih predaka. Svake godine oni sa svoje rodne planete dovezu dvadeset sedam hiljada svetlucavih rakovica s oklopom od dragulja i provode srećnu, pijanu noć smrskavajući ih u paramparčad uz pomoć gvozdenih čekića.
     Po svom ponašanju, Proštetnik Vogon Jelc bio je tipičan Vogon, što će reći stvarno ogavan. Osim toga, mrzeo je stopere.

     Negde u malenoj, mračnoj kabini, duboko u unutrašnjosti komandnog broda Proštetnika Vogona Jelca, nervozno zatitra plamičak malenog palidrvca. Vlasnik palidrvca nije bio Vogon, ali znao je sve o njima i bio je s pravom nervozan. Ime mu je bilo Ford Prefekt. Pravo ime Forda Prefekta može se izgovoriti samo na opskurnom betelgezijskom narečju koje je gotovo u potpunosti nestalo posle katastrofe velikog kolapsirajućeg Hrunga Gal./Sid./godine 03758, u kojoj su sa Betelgeza Sedam zbrisane sve stare praksibetelske zajednice. Sa čitave planete jedino je Fordov otac preživeo katastrofu velikog kolapsirajućeg Hrunga, neobičnom igrom slučaja koju nikada nije uspeo da objasni na zadovoljavajući način. Čitava epizoda obavijena je dubokom tajanstvenošću: niko, zapravo, ne zna šta je bio Hrung, a ni zbog čega je izabrao da kolapsira baš na Betelgezu Sedam. Fordov otac, koji se iz sve snage trudio da odagna oblake sumnje koji su ga neminovno okružili, prešao je na Betelgez Pet, gde je istovremeno bio otac i ujak Fordu; u spomen na svoju sada izumrlu rasu krstio ga je na starinskom praksibetelskom jeziku. Zbog toga što Ford nikada nije naučio da izgovara svoje pravo ime, otac mu je na kraju umro od srama, što je u nekim oblastima Galaksije i dalje najsmrtonosnija bolest. Ostala deca u školi nadenula su mu ime Iiks, što se na jeziku Betelgeza Pet prevodi kao 'dečko koji nije umeo valjano da objasni šta je bio Hrung i zbog čega je kolapsirao baš na Betelgezu Sedam'.
     On se obazre po kabini, no moglo se videti vrlo malo; tuđinske, čudovišne senke iskrsavale su i poigravale u majušnom, titravom plamenu, ali sve je bilo mirno. On uzdahnu nemu zahvalnicu Dentransima. Dentrasi su pleme gurmana koji se ne pokoravaju nikakvim pravilima, divlja, ali prijatna družina koju su Vogoni u poslednje vreme upošljavali kao poslugu na svojim dugim transportnim putovanjima, pod strogim sporazumom da se jedni s drugima neće mešati.
     Ovo je baš odgovaralo Dentrasima, jer oni su voleli vogonske pare, koje predstavljaju jednu od najtvrđih valuta u svemiru, ali su se gadili samih Vogona. Za Dentrase, jedini dobar Vogon je do ludila iznervirani Vogon.
     Zahvaljujući toj malenoj informaciji Ford u ovom trenutku nije predstavljao dašak vodonika, ozona i ugljen-monoksida.
     On začu tiho stenjanje. U svetlosti palidrvca mogao je da vidi kako se na podu lagano pomera neki neodređeni oblik. Brzo je protresao palidrvce i ugasio ga, zavukao ruku u džep, napipao i izvadio ono što je tražio. Rascepio ga je, otvorio i protresao. Čučnuo je na pod. Oblik se ponovo pokrenuo.
     Ford Prefekt reče: "Kupio sam kikiriki."
     Artur Dent se pokrenu i ponovo zastenja, nepovezano mrmljajući.
     "Evo, uzmi", nudio ga je Ford i ponovo protresao kesicu, "ukoliko nikada ranije nisi bio u zraku za prenos materije, verovatno si izgubio nešto soli i proteina. Pivo koje si popio trebalo bi da te je delom zaštitilo.
     "Vrrrr..." reče Artur Dent. Otvorio je oči.
     "Mračno je", reče on.
     "Jeste", reče Ford, "mračno je."
     "Nema svetla", reče Artur Dent. "Tako je mračno, nema ni zračka svetla."
     Jedna od stvari koje Ford Prefekt nikada nije uspeo da shvati kod ljudi bila je navika da neprekidno govore i ponavljaju vrlo, vrlo očigledne stvari, kao što su: Baš lep dan danas, ili: Jao što si visok, ili: O Bože, pala si niz bunar dubok trideset metara, jesi li se povredila? Ford je stvorio teoriju da objasni to neobično ponašanje. Kada ljudska bića ne bi neprekidno pomerala usne, bio je ubeđen, usta bi im verovatno srasla. Posle nekoliko meseci posmatranja i razmišljanja napustio je tu teoriju u korist druge. Ukoliko ne pokreću neprekidno svoje usne, pomislio je, mozak počinje da im radi. Posle izvesnog vremena napustio je i tu teoriju kao previše ciničnu i došao do zaključka da mu se ljudska bića i pored svega veoma sviđaju, ali bio je zabrinut zato što o tolikim stvarima pojma nisu imala.
     "Da", složio se s Arturom, "nema svetla." Pomogao je Arturu da uzme malo kikirikija. "Kako se osećaš?" upitao ga je.
     "Poput vojne akademije", reče Artur. "Kao da neprekidno marširaju preko mene."
     Ford ga je prazno gledao u tami.
     "Kada bih te upitao gde se, kog đavola, nalazimo", reče Artur, "da li bih zažalio?"
     Ford ustade.
     "Na sigurnom", rekao je.
     "Uh, dobro je", reče Artur.
     "Trenutno smo u maloj brodskoj kuhinji", reče Ford, "na jednom od svemirskih brodova vogonske konstruktorske flote."
     "Ah", reče Artur, "to je očigledno neka veoma čudna upotreba reči 'siguran', za koju ja još nisam čuo."
     Ford upali još jedno palidrvce da bi lakše pronašao prekidač za svetlo. Čudovišne senke ponovo iskrsnuše i razigraše se. Artur skoči na noge i uplašeno se pribi uz Forda. Činilo se da se užasni, tuđinski oblici tiskaju oko njega, vazduh je bio ispunjen ustajalim mirisima koji su mu, neprepoznati, ulazili u pluća, a duboko, neprijatno brujanje sprečavalo ga je da se sabere.
     "Kako smo dospeli ovamo?" reče on, lagano drhteći.
     "Autostopom", reče Ford.
     "Molim?" reče Artur. "Hoćeš da kažeš da smo samo podigli palčeve, a neko zeleno, buljooko čudovište promolilo je glavu i reklo: Ćao, drugari, mogu li da vas odbacim do bejzingstonske okretnice?"
     "Pa", reča Ford, "palac je, u stvari, elektronski sub-eta signalni uređaj, okretnica je na Barnardovoj zvezdi, ali ostalo je manje-više tako."
     "A buljooko čudovište?"
     "U stvari je zeleno."
     "Divno", reče Artur. "A kada mogu kući?"
     "Nikad", rekao je Ford i napipao prekidač za svetlo.
     "Zakloni oči", rekao je i uključio ga.
     "Bogo moj", odvrati Artur, "zar je ovo unutrašnjost letećeg tanjira?"

     Proštetnik Vogon Jelc pomeri svoje odvratno, zeleno telo koje se nalazilo nasred kontrolnog mosta. Uvek je bio pomalo nervozan posle uništavanja naseljenih planeta. Želeo je da se neko pojavi i kaže mu kako je to potpuno pogrešno da bi mogao da se izdere i da mu posle bude bolje. Sručio se na kontrolno sedište što je mogao teže, u nadi da će se polomiti i pružiti mu razlog da se pošteno iznervira, ali ono samo žalostivo zaškripa.
     "Gubi se!" dreknuo je na mladog vogonskog stražara koji se u tom trenutku pojavio na mostu. Stražar smesta nestade, ispunjen olakšanjem. Bilo mu je drago što neće morati da mu saopšti izveštaj koji su upravo primili. Reč je bila o službenom obaveštenju koje je govorilo da je u vladinom istraživačkom središtu na Damogranu otkriven revolucionarno novi oblik pogona za svemirske brodove, što će sve hipersvemirske ekspresne puteve učiniti nepotrebnim.
     Otvoriše se još jedna vrata, ali vogonski zapovednik ovog puta nije dreknuo, jer bila su to vrata od kuhinje u kojoj su mu Dentrasi pripremali obroke. Hrana je uvek dobro došla.
     Krupno stvorenje prekriveno krznom pojavilo se na vratima s poslužavnikom u rukama. Kliberilo se kao ludak.
     Proštetniku Vogu Jelcu bilo je milo. Kada jedan Dentrasi izgleda tako zadovoljan sobom, negde na brodu odigrava se nešto zbog čega će moći dobro da se razbesni.

     Ford i Artur zverali su oko sebe.
     "Pa, šta misliš?" reče Ford.
     "Malo zapušteno, zar ne?"
     Ford je namrgođeno gledao prljave ležajeve, neoprano posuđe i nerazaznatljive delove smrdljivog vanzemaljskog donjeg veša razbacane po malenoj kabini.
     "Znaš, na ovom brodu se radi", rekao je Ford. "Ovo su spavaonice Dentrasija."
     "Učinilo mi se da si rekao kako se zovu Vogoni ili tako nekako."
     "Da", reče Ford, "Vogoni vode brod, a Dentrasi su kuvari i oni su nas pustili unutra."
     "Zbunjen sam", reče Artur.
     "Evo, vidi", reče Ford. Seo je na jedan od ležajeva i počeo da kopa po svojoj torbici. Artur nervozno oproba ležaj prstima i potom sede: u stvari, nije imao toliko razloga za nervozu, jer svi ležajevi odgajeni na Skornšelusu Zeta pažljivo se ubijaju i suše pre upotrebe. Vrlo retko se dešava da ponovo ožive.
     Ford dodade knjigu Arturu.
     "Šta je to?" pitao je Artur.
     "Autostoperski vodič kroz Galaksiju. Neka vrsta elektronske knjige. Daje informacije o svemu što ti je potrebno da znaš. Za to je namenjena."
     Artur je nervozno pomeri u rukama.
     "Dopada mi se futrola", rekao je. "Bez panike. To je prva pametna i korisna stvar koju sam danas čuo."
     "Da ti pokažem kako radi", reče Ford. Uzeo ju je od Artura koji ju je držao poput ševe crknute već dve nedelje i izvukao iz futrole.
     "Treba da pritisneš ovo dugme ovde, vidiš, i ekran će se osvetliti da ti pokaže sadržaj."
     Ekran, veliki približno tri sa četiri inča, najednom se obasja i po njegovoj površini zetreptaše znakovi.
     "Želeo si da saznaš nešto o Vogonima, zato ću da unesem to ime onako kako si ga izgovorio." Prsti mu dodirnuše još nekoliko dugmadi. "Evo."
     Preko ekrana zablista natpis Vogonska konstruktorska flota.
     Ford pritisnu veliko, crveno dugme koje se nalazilo u dnu ekrana i reči potekoše preko njega. Istovremeno, knjiga poče da govori, tihim odmerenim glasom. Evo šta je knjiga rekla:
     "Vogonska konstruktorska flota. Evo šta da učinite ukoliko želite da stopirate Vogona: odustanite od toga. Oni su jedna od najneprijatnijih rasa u Galaksiji - nisu, zapravo, toliko zli, koliko su uvek loše i birokratski raspoloženi, nadmeni i neosetljivi. Prstom ne bi mrdnuli da spasu rođenu babu od proždrljivih, buljoustih zveri sa Traala ukoliko ne bi dobili potpisani nalog u tri primerka, zaveden u delovodnik, vraćen donosiocu, komisijski pregledan, zaturen, pronađen, izložen javnoj raspravi, ponovo zaturen i najzad na tri meseca zakopan u tresetište da bi odatle izašao u obliku ogrevnog materijala.
     Najbolji način da dobijete piće od Vogona jeste da mu gurnete prst u grlo, a najbolji način da ga iznervirate jeste da gurnete njegovu babu među proždrljive buljouste zveri sa Traala.
     Ni u kom slučaju nemojte dozvoliti da vam Vogon čita poeziju."
     Artur zatrepta.
     "Kakva čudna knjiga. Pa, ko nas je onda povezao?"
     "U tome i jeste stvar, podaci su malo zastareli", reče Ford i vrati knjigu u futrolu. "Ja se bavim terenskim istraživanjem za novo, dopunjeno izdanje, a između ostalog treba da dodam materijal o tome kako Vogoni sada upošljavaju Dentrasije kao kuvare, što nam pruža dosta prostora za manevrisanje."
     Bolan izraz prošao je Arturovim licem "Ali ko su Dentrasi?" upitao je.
     "Sjajni momci", reče Ford. "Najbolje kuvaju i najbolje prave pića, a za sve ostalo baš ih je briga. Uvek pomažu stoperima da dođu na brod, delom zato što vole društvo, ali uglavnom zato što to nervira Vogone. Baš takve stvari treba da znaš ukoliko si siromašan stoper koji bi da vidi čudesa Vaseljene za manje od trideset altairskih dolara dnevno. A ja se time bavim. Zgodno, zar ne?"
     Artur je delovao izgubljeno.
     "Neverovatno", rekao je i namrštio se na jedan od okolnih ležajeva.
     "Na nesreću, zaglavio sam se na Zemlji nešto duže nego što sam nameravao", reče Ford. "Došao sam na nedelju dana, a ostao petnaest godina."
     "Ali kako si uopšte došao tamo?"
     "Jednostavno. Dovezao me jedan draškar."
     "Draškar?"
     "Aha."
     "Ovaj, a šta je to..."
     "Draškar? To su ti obično bogati klinci koji ne znaju šta bi sa sobom. Muvaju se u potrazi za planetama koje još nisu uspostavile međuzvezdani kontakt, pa im zuje."
     "Zuje?" Arturu se učini da Ford uživa da mu zagorčava život.
     "Aha", reče Ford, "zuje. Nađu neko zabačeno mesto na kome živi malo ljudi, slete pred neku sirotu dušu koja ništa ne sumnja i kojoj posle niko neće verovati u ono što bude ispričala, pa onda skaču ispred nje sa šaškastim antenama na glavi i viču bip-bip. Stvarno detinjasto." Ford se bacio na ležaj s rukama ispod glave, a izraz mu je bio neverovatno samozadovoljan.
     "Forde", bio je uporan Artur, "ne znam da li to zvuči kao luckasto pitanje, ali šta ću ja ovde?"
     "Pa, to znaš", rekao je Ford. "Spasao sam te sa Zemlje."
     "A šta je bilo sa Zemljom?"
     "Ah. Uništena je."
     "Je li", reče Artur ravnim glasom.
     "Jeste. Isparila je i nestala."
     "Čuj", reče Artur, "to me pomalo uznemirava."
     Ford se namršti za svoj račun i činilo se da prebire po mislima.
     "Da, to mogu da shvatim", rekao je najzad.
     "Da shvatiš!" zaurla Artur. "Da shvatiš!"
     Ford skoči sa ležaja.
     "Gledaj knjigu!" prosikta on žustro.
     "Šta?"
     "Bez panike."
     "Ne paničim!"
     "O da, radiš tačno to."
     "Dobro, paničim. Šta bih drugo?"
     "Pođi sa mnom u provod. Galaksija je zabavno mesto. Ali prvo moraš da gurneš ovu ribicu u uvo."
     "Molim", reče Artur, suzdržavajući se, ili je bar tako mislio.
     Ford podiže staklenu bočicu po kojoj se koprcala malena, žuta riba. Artur zatrepta. On požele da vidi nešto jednostavno i poznato, nešto što bi mogao da obuhvati mislima. I pored donjeg veša Dentrasija, hrpe skornšelskih ležajeva i čoveka sa Betelgeza koji mu je nudio da gurne u uvo žutu ribicu osetio bi se bezbedno samo da je mogao da vidi makar i najobičniju kesu kokica. Ali nije mogao i zato se nije osećao bezbedno.
     Iznenada, oko njih se zaori silovit zvuk bez ikakvog vidljivog izvora. Dent jeknu prestravljeno pred onim što je zvučalo kao čovek koji pokušava da grgoće dok se bori protiv čopora vukova.
     "Pst", reče Ford. "Slušaj, možda je važno."
     "Va.. važno?"
     "To vogonski zapovednik govori preko razglasa."
     "Hoćeš da kažeš da Vogoni ovako govore?"
     "Slušaj!"
     "Ali ja ne razumem vogonski!"
     "I ne moraš. Samo gurni ribicu u uvo."
     Munjevitim pokretom šake Ford lupi Artura po uhu, a ovaj je iznenada imao mučan osećaj da mu ribica klizi duboko u unutrašnjost glave. Ječeći od užasa, sekundu ili dve pokušavao je da kopa po uvu, a onda se lagano okrenuo, očiju okruglih od zaprepašćenja. Iskusio je slavni ekvivalent posmatranja slike sa dva crna obrisa lica gledanog iz profila, koje se iznenada pretvara u prikaz belog svećnjaka. Ili gledanja u hrpu obojenih tačaka na parčetu hartije koje se iznenada razdvajaju u broj šest, što znači da će vam optičar naplatiti debele pare za nove naočari.
     Još je slušao urlanje i krkljanje, znao je to, samo što ga je ono sada podsećalo na savršeno normalan engleski jezik.